Vaša Korpa

ljiljanuLjiljan je posvećen boginji Heri, Zevsovoj ženi. Legenda kaže da kada je Zevs začeo Herkulesa sa smrtnom ženom Alkemom, on je poželeo da njegov sin u većem delu bude božanstven. Da bi ovo sproveo on je doveo bebu kod Here nakon što ju je drogama uspavao. On je postavio bebu na njene grudi i tako je Herkules dojen. Hera se probudila užasnuta i iznenađena i odgurnula bebu od sebe. Pritom se malo njenog mleka prosulo po nebesima i oformilo mlečni put. Nekoliko kapljica je palo na zemlju i od tih kapljica su iznikli prvi ljiljani. Rimska legenda kazuje da kada je Venera izronila iz morske pene ona je videla ljiljan i postala ispunjena ljubomornom zavišću jer je bila svedok njegove lepote. Videvši ga kao rivala njenoj sopstvenoj lepoti ona je prouzrokovala veliki i monstruozni tučak da iskoči iz ljiljanovog snežno belog centra. Ovaj mit se računa da je zaslužan za asociranje ljiljana sa Venerom i Satirom koji su personifikacija žestoke požude.

Detaljnije “Priča o Ljiljanu”

ladolezuLadolež sa predivnim plavim cvetovima koji se otvaraju ujutro, okreću njihove lepe plave glave prema suncu, oni uzdižu i ukrašavaju skoro sve što posadite blizu njih. Za njih je misteriozno to što oni zatvaraju njihova lica u kasno popodne i naizgled idu da spavaju do sledećeg jutra.
 
     Postoji jedna legenda o njima koja kaže; Bila jednom jedna prelepa princeza koja je volela da sedi među cvećem u njenoj bašti. Ona je bila veoma nežna i zbog toga je uvek trebala da se vrati u palatu pre nego što dan postane previše vreo i zbog toga ona nije nikada videla izvesne varijetete njenog baštenskog cveća koje se nije otvaralo sve dok ga sunce ne obasja. Ovo je nju učinilo izuzetno tužnom, jer kao što je poznato princeze imaju vrlo prefinjena srca i osećanja, i tako jednoga dana kada se vratila u palatu ona je počela da plače. Njene suze su padale po podu dok je ona hodala i svaka koja je dodirnula zemlju magično se pretvorila u malo seme.

Detaljnije “Priča o Ladoležu”

karanfiluKaranfil, crveni cvet, saputnik ljubavi i radosti. Po staroj legendi kada su živeli bogovi, među njima boginja Artemida koja se sa Zevsom i Latonijem vraćala sa zabave i videla svirača koji svirajući na flauti ne obraća pažnju da zvukovi flaute plaše i rasteruju sve životinje u okrugu. Ljuta boginja je razapela strelu i ustrelila prelepog svirača. Veoma brzo ljutnju boginje smenila je milost i pokajanje. Ona je zamolila boga Zevsa da mrtvog mladića pretvori u crveni cvet, zato se taj cvet još zove i cvet Zevsa, mudrog i moćnog boga koji je mladića načinio besmrtnim.Napoleon prvi je 15. maja 1802 dobio orden prvog reda. On je izabrao cvet karanfila kao simbol lente za to više francusko odlikovanje. Interesantno je da u vreme francuske revolucije 1793 godine nevine žrtve revolucionarnog terora idući na streljanje ukrašavale su sebe ovim cvetom da bi pokazali kako oni umirući za svog dragog kralja neustrašivo gledajući u oči smrti. Tada je po čitavoj Francuskoj taj cvet nazvan trenutak užasa-oružje užasa.

Detaljnije “Priča o Karanfilu”

jorgovanuAntička Grčka legenda kazuje da je mladi Pan bog šuma i polja jednom sreo prelepu nimfu Syringa, jednog prelepog jutra. On se divio njenoj gracioznosti i lepoti i odlučio je da priča sa njom. Medjutim ona se uplašila i pobegla. Pan je probao da je sustigne ali je iznenada natrčao na mirišljavi grm jorgovana i tada su mu odjednom krenule suze iz očiju. Nakon toga je počeo da luta po šumama i da čini dobra dela svima, a ime Syringa je postalo latinsko ime za jorgovan. Druga legenda kazuje da su jorgovani nastali kada je proleće oteralo sneg sa polja i podiglo sunce višlje ka nebu.

Detaljnije “Priča o Jorgovanu”

gladioleRod gladiola je veliki i obuhvata preko 250 divljih vrsta. Sve one nalaze se prirodno rasprostranjene isključivo u Evropi, Africi i Aziji, dok u Americi i Australiji još nisu pronađene divlje vrste gladiola. Divlje vrste gladiola bile su poznate još u starom veku. Njihov značaj u to vreme vezivao se za sasvim druga svojstva i osobine gladiole. Tako Theophrast (372 – 287. god. pre naše ere, Grčki filozof i botaničar) navodi da su se kao korov između žita nalazile gladiole (Gladiolus Segetum) čiji su se gomolji jeli ispečeni sa brašnom.

    Drugi podatak zabeležio je Plinius Stariji (23 – 79. posle n.e., rimski pisac) koji u svom delu Istorija Prirode navodi da se lukovice vade iz zemlje, suše i koriste za lečenje.

    U srednjem veku gomolje gladiola nosili su robovi i bezemljaši kao amajliju koja ih štiti od povreda i čini ih nepobedivim.

Detaljnije “Priča o Gladioli”



Shopping cart0
There are no products in the cart!
Continue shopping
(function () { var c = document.body.className; c = c.replace(/woocommerce-no-js/, 'woocommerce-js'); document.body.className = c; })();

Copyright