Cveće ima dugu istoriju – da li ste znali da je ruža stara oko 35 miliona godina? – pa nije iznenađujuće da mnogi uzimaju svoja imena iz drevne grčke mitologije koja datira više od 2.700 godina.

Sipajte sebi šolju čaja, raskomotite se i uživajte u čitanju osam naših omiljenih cvetnih priča…

Ruže u mitologiji

Da li ste se ikada zapitali zašto je ruža, od svih cveća, simbol romantike? Pa, pomešajte slova „ruže“ i otkrićete da je to anagram „Erosa“, boga ljubavi.

Legenda kaže da je Hloris, boginja cveća, jednog dana naišla na beživotnu nimfu dok je šetala šumom. Ožalošćena njegovom smrću, pretvorila ga je u cvet tako lep da bi ga svi bogovi smatrali Kraljicom cveća. Zaista, Afrodita, boginja ljubavi, bila je toliko zapanjena njenom lepotom da ju je nazvala „ruža“ u čast svog sina Erosa.

Ako to nije dovoljno dramatično, postoji rivalski grčki mit koji povezuje crvenu ružu sa odanošću. Priča kaže da je, nakon što je otkrila zaveru da ubije svog smrtnog ljubavnika, Adonisa, Afrodita protrčala kroz grm belih ruža da ga upozori. Njegovo trnje je ogrebalo njene gležnjeve i njena krv je pocrvenela latice.

Nažalost, Afrodita je zakasnila, jer je Adonisa već ubola divlja svinja. Njegova krv se pomešala sa njenim suzama i izbila u anemone.

Suncokreti u mitologiji

Veseli žuti suncokreti simbolizuju obožavanje i vernost, ali su povezani sa brutalnom pričom o izdaji.

Grčka mitologija kaže da je vodena nimfa po imenu Kliti volela Apolona, boga sunca. I nju je voleo, sve dok mu za oko nije zapela smrtna princeza Leukota. Iz osvete, Kliti je rekla Leukotoinom ocu o njihovoj aferi, a on je odmah kaznio svoju ćerku tako što je je živu zakopao (rekao vam je da je to bilo brutalno).

Kada je to saznao, ljuti Apolon nije želeo više da ima veze sa Klitijem. Da bi prenela svoj očaj, devet dana je sedela gola, bez hrane i vode, zureći u Apolona. Nastavio je da je ignoriše, a desetog dana njenog tragičnog udara, ona se preobrazila u suncokret, a njeno lice je zauvek pratilo izgubljenog ljubavnika preko neba.

Orhideje u mitologiji

Naziv „orhis“ znači „testisi“, tako da verovatno znate kuda ova priča vodi. U grčkoj mitologiji, Orchis je bio sin satira – razbarušenog, pijanog duha prirode – i nimfe. Tokom gozbe za Bakhusa, boga vina, plodnosti i ritualnog ludila, Orhis je pokušao da siluje sveštenicu. Za kaznu su ga opustošile divlje zveri, a ono što danas zovemo orhideja pustila je koren tamo gde su mu delovi tela pali.

Danas u svetu postoji više od 25.000 vrsta orhideja, uključujući mediteransku ‘orchis italica’, ili orhideju golog čoveka, sa svojim izrazito faličnim oblikom…

Zumbul u mitologiji

Još jednom, Apolon se pojavljuje u ovom nasilnom cvetnom mitu, ovog puta igrajući sporednog glumca Hijacinta, zgodnog spartanskog princa.

Zefrija, boga zapadnog vetra, atletski Hijacintus je odbacio u korist Apolona. Kada je ugledao Hijacinta i Apolona kako igraju disk, u ljubomornom besu je oduvao težak disk prema glavi svoje simpatije i ubio ga. Opustošen, Apolon je zabranio Hadu da odnese dušu svog ljubavnika u podzemni svet, umesto toga pretvorivši ga u zumbul.

U stvarnosti, zumbul u ovoj priči je verovatnije bio perunika ili larkspur, jer mirisno cveće koje zovemo zumbuli nije poreklom iz Grčke.
Narcisi u mitologiji

Jedan od najpoznatijih cvetnih mitova uključuje cvet narcisa, poznatiji kao narcis. Ovaj prolećni favorit nazvan je po prelepom grčkom mladiću Narcisu, koji je bio toliko očaran sopstvenim odrazom u reci da je ostao na njenim obalama, zureći u sebe, sve dok nije umro.

Druge priče govore da je bio toliko zaokupljen svojim izgledom da je pao u reku i udavio se. Bilo kako bilo, narcisi su niknuli na mestu gde je poginuo, savijajući vratove prema vodi kao i on.

Nema nagrada za pogađanje odakle dolazi i izraz „narcisičan“, što znači „fiksacija na sebe“…

Karanfili u mitologiji

Karanfili su takođe poznati kao dianthus, što znači „cvet bogova“. Veruje se da njihovo ime potiče od legende o Artemidi (Diana u rimskoj mitologiji), boginji lova.

Jedno vodeće tumačenje kaže da je Artemida, dok se vraćala praznih ruku iz lova, naišla na pastira koji je svirao na fruli. Odmah ga je okrivila što je uplašio životinje i iskopala mu oči (tipično ponašanje grčkog božanstva!). Kad se smirila, bila je puna kajanja, a crveni karanfili procvetali su tamo gde su njegove krvave oči pale.
Božuri u mitologiji

Popularni božuri su nazvani po Peanu, lekaru koji je lečio rane bogova pod vođstvom svog učitelja Asklepija, boga medicine i lečenja.

Jednog dana, Pean je izlečio Plutona, boga podzemnog sveta, mlečnom tečnošću uzetom iz korena magijskog toka on je našao na planini Olimp. Njegov uspeh je ponizio Asklepija, koji je planirao da ubije svog učenika jer ga je nadmudrio. Zevs, kralj bogova, smilovao se Peanu tako što ga je pretvorio u biljku koja je spasila Plutonov život. Bio je to bluzasti božur, otuda njegovo dugotrajno značenje saosećanja. Koreni, seme i latice božura su se naširoko koristili u drevnim vremenima za lečenje raznih bolova. Istraživanja su od tada dokazala da zaista mogu imati protivupalno dejstvo, tako da možda ipak postoji istina u nekim mitovima… Ljiljani u mitologiji Ljiljan je povezan sa čistoćom, ženstvenošću i porodicom, a ovaj grčki mit pomaže da se objasni zašto. Priča je počela kada je Zevs imao aferu sa smrtnom princezom, Alkomeom, sa kojom je rodio Herkula. U pokušaju da nahrani svog novorođenog sina nebeskim mlekom svoje nesuđene žene, Here, kraljice bogova, drogirao ju je i položio Herkula na njene grudi. Iznenada se probudila, odbacila bebu i poprskala mleko po nebu. Većina toga je formirala Mlečni put, ali su kapi koje su padale na Zemlju procvetale u bele ljiljane.